Budite oni koji stvaraju, oni koji šire svjetlost

Svijet je zaista pun onih manje dobrih ljudi. Ne bih ih nazvala lošima, jer nastojim vjerovati da skroz loši ljudi ne postoje. Postoje oni zbunjeni, ranjeni, izgubljeni. Oni koji na život gledaju na nama neprihvatljiv i tužan način, koji šire zloću i pogrdu umjesto poticajnih riječi.

Njih se ne treba bojati, jer oni ne mogu ugristi za srce i dušu. Mogu se poigrati s egom, ali ako smo stvarno jaki, neće nas promijeniti ako postanemo srodni njima. Težimo biti drukčiji, odmaknuti se od zavisti i osude. Teško je promatrati one koji šire zavist i koji na prvu sude drugima.

Tuđe cipele

Jeste li ikada bili u tim tuđim cipelama? Jesite li okusili bol samohrane majke, rastavljenog muškarca, bolesnog djeteta? Jeste li osjetili bol njihovih bližnjih, njihove borbe prošli? Niste. Ne znamo ni vi ni ja što se skriva ispod njihove površine. Nekima su potrebne godine kako bi naučili gledati na svijet i druge ljude kao neiskvarena djeca, vratiti se na fabric settings.

Jedno “Kako si?” značilo bi sve.

Neki od nas čuvaju to dijete i gledaju na sve očima djeteta. Ako ne razumijete nečiju situaciju, potrudite se upoznati osobu. Ako,pak,ne želite razumjeti, jednostavno se odmaknite od te osobe. Svijetu je potrebno puno više dobrih ljudi, onih koji zanemaruju tuđe mane i ukazuju im na njihove sposobnosti.

Svi mi imamo mane, svi imamo strahove. Najlakše je upirati prstom u druge, smijati se iza leđa i širiti lažne informacije. Teže je slušati nečije priče, iskreno suosjećati i shvatiti koliko smo svi kao medalje s dva lica. Jednu stranu pokazujemo svijetu, onu drugu tako dugo skrivamo i zanemarujemo, želeći je zaboraviti.

Ne upirite prstom

Ne upirite prstom, željni krvi i odmazde, jer netko će uskoro istim prstom upirati u vas. Jednom ćete se naći u toj magarećoj klupi, jednom će se i vama smijati, i vama će nastojati srušiti i povrijediti ono što jeste.

Posebno me rastužuje ljutnja i osuda ljudi koji su kroz život prošli sve ono trnje, pa umjesto da prepoznaju i štite slične, oni se još više naslađuju, kao da nikada neće doći bolje. Teški su to ljudi, teški i ružni. A u suštini jadni ako im je jedina svjetla točka u životu dirati i gaziti druge. Nedostatak empatije je poprilično velika boljka ovih sadašnjih generacija. Svatko se okreće isključivo sebi i to ne na pozitivan način. Gleda na ono izvana i mijenja ono izvana umjesto da istraži dubine duše.

Pomoći ću kad mogu pomoći, kad smatram da je nekome potrebno, saslušat ću, udijelit ću dio sebe i osmijeh.

Prolazimo pored unesrećenih ljudi svakodnevno na ulici, djelomično ih i kriveći jer su tamo gdje jesu. Jer nisu našli posao. Da su htjeli raditi, radili bi bilo što. Jer su ostavljeni, jer su bili odveć bezobrazni i puni mana, pa se nitko nije htio baviti njima. Život nas ne traži da ispravljamo nečije krive drine, niti da brinemo za druge ako ne smatramo da je to naša stvar. Ali sigurno nas ne traži niti da odmahujemo rukom i skrećemo pogled sa stvarno nesretnih ljudi.

More je za hrabre

Jedno “Kako si?” značilo bi sve. Jedno “Kako si?” promijenilo bi nečiju odluku da ode s ovoga svijeta, da se spriječi u doživljaju života. Jedno “Kako si?” u pravom trenutku nekome znači da ima nade i da netko i dalje mari. Marim ja, marim i dalje za sve tužne duše. Pomoći ću kad mogu pomoći, kad smatram da je nekome potrebno, saslušat ću, udijelit ću dio sebe i osmijeh. Ali, trebamo mariti svi, jer svijet ostaje na nama. Ako si međusobno ne pomažemo, kako onda očekujemo da će se promijeniti i situacija prema onima koji nemaju svoj glas ili nemaju pravo glasa? Tko će štititi one koji se ne mogu braniti sami?

I dalje želim vjerovati da postoje oni koji će se boriti. Oni koji neće napuštati brod dok ne potone, ako još ima nade da se stvari promijene. Vrijeme je promjena, vrijeme je da odlučimo na čijoj smo strani.

Hoćemo li cijeli život skrivati svoje JA od drugih, ne želeći se uplitati u nepravdu? Shvaćate li tada da činite još goru stvar nemajući stav? Da činite gore od onih koji su odlučili jednostavno rugati se drugima ili osuđivati druge? Nije more za one koji se ploviti boje. Nije more za one koji se valova plaše…

Ti neka se radije skriju u neku tamnu rupu, ne izlazeći na svjetlo dana. More je za hrabre, one koji slušaju zov vlastite duše, one koji ruše pravila i pomiču granice. Budite jedni od tih, budite promjena koju želite vidjeti u svijetu. Tako da na prvu ne osuđujete, tako da najprije pogledate nekome u dušu, potom u oči.

Marija Lombarović

Sanjar i snažna žena. Pišem i plešem. Dijelim s vam svoja iskustva i svoje boli, rane pretvaram u pobjede. Ono sam što se većina boji biti - SVOJA sam. https://marijalombarovic.wordpress.com/ * https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour

WordPress Ads